Šef DPS-a, poznat javnosti po uspostavljanju tridesetogodišnjeg autoritarnog režima, učešću u ratovima 1990-ih, uništenju kompletne crnogorske privrede, konstantnom potkazivanju državnih neprijatelja i izdajnika, te nervoznom i bahatom ponašanju, danas je ušao u konačnu fazu političkog nestanka, predstavljajući se kao potrošena, na momente čak i tužna, sjenka neslavne prošlosti.

Samosažaljenje novokomponovanog kolumniste imaće značaj samo kao još jedan prilog u arhivi besprizornih istupa šefa DPS-a, a komentar zaslužuje jedino jer je zaogrnut, na sreću ne još dugo, autoritetom predsjednika države, koji po Ustavu predstavlja sve građane Crne Gore, a što mu očigledno nikako ne pristaje ličnoj i političkoj prirodi.

Koliko je svijest šefa DPS-a odvojena od realnosti, govori i činjenica da i dalje žali za svojim privatnim kupalištem, kombinatom aluminijuma koji je uvalio svojim ruskim a potom i domaćim saradnicima, željezarom koju je njegova vlada neuspješno privatizovala, gubitaškom aviokompanijom u koju je njegova vlast nezakonito sipala novac da bi nadomjestila sve besplatne karte dijeljene šakom i kapom, a najviše kuka za nekadašnjim „zlatnim dobom“ u kome je prosječna plata bila 500 eura. Nema sumnje da je odlazećem predsjedniku najkomotnije bilo da otvara ofšor račune, dok je sopstvene građane držao praznog novčanika, da od tajkunskog novca uživa po svjetskim mondenskim destinacijama, dok kod kuće sije podjele i sprovodi inkvizicije ili da na sva zvona priča o evropskoj agendi, dok mu najbliže okruženje trpa koverte u džep.

No, odnarođeni šef DPS-a je makar u jednom u pravu – omaklo mu se da viđenje samog sebe projektuje na druge riječima „Ja sam mjera svega i od mene počinje život“. Upravo u potpunom odbijanju da konačno shvati da je on svjetlosnim godinama daleko od bilo kakve mjere patriotizma i poštenja, a pogotovo dostojnog života, treba i tražiti razlog ovom patetičnom literarnom uratku, kojim je, nažalost, još jednom unižena funkcija Predsjednika.