Tokom oproštajne kampanje, Đukanović je po prvi put govoreći o džepovima mislio i na džepove građana – i to svrstavajući ih u svoj ambiciozni plan o rezervoarima podrške koje bi trebalo aktivirati.

Ti džepovi i rezervoari predstavljaju njegove dugogodišnje dužnike – prijatelje, saradnike, kumove i ratne drugove. Vojislav Šešelj je prisustvovao inauguraciji odlazećeg predsjednika Mila Đukanovića u januaru 1998. godine, kada je budući predsjednik Jakov Milatović imao svega 10 godina. Upravo zbog nepostojanja bilo kakve veze između Šešelja i Milatovića, navodna podrška koja ima za cilj da odvuče pažnju određenog dijela birača je suštinski podrška Milu Đukanoviću, njegovom starom ratnom drugu.

Da održavaju blisku prijateljsku vezu govori i to da nije bilo tako davno kada je Đukanović čestitao slobodu Šešelju i time pokušao da nas vrati u 90te iz kojih nikad, osim deklarativno, nije izašao.

U želji da prikrije činjenicu kako ga i pristalice iz dijaspore polako napuštaju, Đukanović u oproštajnoj kampanji pokušava da osokoli i svoje davnašnje podržavaoce. Problem je samo što su i oni sve rjeđi.

Svjestan da je njegova “državnička” politika u potpunosti razobličena od strane svih građana u Crnoj Gori, sve nade polaže u činjenicu da će dijaspora, koja se na vrijeme spasila njegovih nepočinstava, pružiti pomoć kako bi još pet godina uživao pravnu zaštitu i imunitet.

Očigledno je još samo Vukoviću, i njemu sličnim podstrekivačima nesloge, važno šta misle gospoda Raković, Šešelj i slični čim ih toliko osluškuju i razmišljaju o njima.

Digitalno je doba, vrijeme je da se naviknete na činjenicu da je svakom građaninu istina sve bliža i da ćemo vas 2. aprila poslati u političku prošlost, tamo gdje odavno pripadate.