U metežu nastalom ostavkama njegovih najbližih saradnika, predsjednik Crne Gore našao je dovoljno vremena da odbije kandidate za ambasadore bliske PES-u, navodno zbog principa koje nije primjenjivao ni kada je bio ministar, a ponajmanje sada kao predsjednik. Pristup u kojem se odbijanje kandidata obrazlaže navodnom “nepovezanošću sa diplomatijom”, što god ta, diplomatskom rječniku nepoznata sintagma značila, nije primijenio pri prihvatanju ostalih kandidata sa političke kvote, koje su predložile ostale partije.
U cilju informisanja javnosti objavljujemo dio biografije kandidata za ambasadore u Berlinu i u Madridu, za koje Milatović nije dao saglasnost. Predlog za ambasadora u Berlinu je Miljan Zečević, koji se na nivou maternjeg jezika služi njemačkim, te ima napredne vještine iz francuskog, španskog i ruskog jezika. Zečević je na Bejts Koledžu u SAD-u diplomirao političke nauke, a na švedskom univerzitetu u Lundu magistrirao iz bliskoistoičnih studija. Na univerzitetu Ludvigs Maksimilians u Njemačkoj, izučavao je međunarodne odnose i njemački jezik, u sklopu programa razmjene. Zečevićevo petnaestogodišnje međunarodno radno iskustvo počinje u Keniji u području korporativne društvene odgovornosti, nakon čega je u Njujorku bio angažovan kao konsultant i obavljao više poslova.
Posljednjih godina je bio angažovan u regionu Balkana, kao savjetnik za investicije.
Kandidat za ambasadora u Madridu je dr Branko Bošković. Bošković je diplomirao na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, a master studije završio je na Univerzitetu u Mastrihtu. Doktorirao je političku sociologiju. Bošković je predsjednik Savjeta Agencije za elektronske medije, te docent na Fakultetu pravnih nauka Univerziteta Donja Gorica. Bošković predaje na predmetima Savremeni politički sistemi, Sociologija, Uvod u politiku, Globalizacija i Politička sociologija. Bošković je autor i koautor brojnih naučnih radova, te učesnik većeg broja međunarodnih projekata. Bošković govori španski jezik.
Jasno je da čin odbijanja ove dvojice kandidata, a prihvatanja ostalih sa političke kvote bez diplomatskog iskustva, nije čin principijelnost, već sujete koju Milatović usljed superiornosti iskustva i vještina predloženih nije uspio da obuzda. Dok pokušava da sve sablasniju tišinu svog kabineta nadomjesti meritokratskim zapošljavanjem rodbine i prijatelja u svom kabinetu, pozivamo Milatovića da uputi izvinjenje dvojici kandidata zbog neprimjerenog napada na njihov integritet. Cijeneći da se ljudi mijenjaju i vremenom bivaju bolji, nećemo posustati u nadi da će Milatović, prije nego bude kasno, razumijeti da sreću nikada neće pronaći u nanošenju štete drugome, te da se ne može svaka kategorija u životu izmjeriti glasovima i izbornim legitimitetom.